Chapter Text
Svi problemi u životu Edwarda Littlea svoje početke mogu naći u elektronskoj pošti. Tome dojmu nikako se ne može oteti, iako je prošlo barem nekoliko mjeseci otkako se je posljednji put probudio pred zoru, uvjeren da je njegov inbox prepun i da će ovaj put sigurno, konačno, dobiti svoj zasluženi, iznimno dramatičan otkaz. Zadnja tri mjeseca proveo je u stanju relativnog unutarnjeg mira - relativnog, s obzirom da su se promijenili jedino vanjski utjecaji, dok je Edward sam (na vlastito razočaranje) ipak ostao ista osoba.
Ključni razlog za to neočekivano olakšanje bilo je privremeno odsustvo njegovog glavnog nadređenoga, uzrokovano komičnom nezgodom pri obuvanju pancerica za skijanje prije nego li se je šef uopće uputio u Alpe. Nažalost to stanje blaženoga mira dok je Sir John (osnivač, direktor, i glavni kamen spoticanja firme Terrebus d.o.o.) njegovao svoju slomljenu nogu, nije moglo trajati vječno. Međutim, način na koji je Nedov mir bio prekinut bio je ne samo neočekivan - prije tog dana sama ideja bila bi se čini nemogućom. Ali besplatna putovanja očito znaju pasti s neba.
Edward nikada nije bio mezimac šefa svog odjela. Ako bi ga se pitalo što Francis Crozier misli o njemu, Edwardovi odgovori bi se našli negdje na spektru između "Moj šef ne misli na mene" i "Mrzi me, štoviše, mislim da istovremeno ne zna moje ime i da me duboko mrzi," ovisno o tome koliko doza svojih antidepresiva je Ned taj tjedan uspio propustiti radi posla. Crozierova omiljena metoda komunikacije bili su iznimno kratki e-mailovi, s karakterističnim nedostatkom interpunkcije, korekture, i brige za mentalno stanje primatelja. Taj stil bi sam po sebi već izazvao stres, ali u kombinaciji sa izjavom "Sir J.F. kupio kuću, greška. Ti i Jopson on location od srijede. Spasi što se spasiti da. Miting za pola sata, J bukirao let. - F.R.M.C." u ponedjeljak ujutro, rezultiralo je u petnaestominutnom boravku u kupaonici dok se je Ned uspio dovoljno smiriti da bi mogao prisustvovati mitingu bez vidljivih znakova hiperventilacije. Jedino Jopson bi mogao primijetiti, pošto Jopson primjećuje sve, barem po Nedovom iskustvu. Ned možda nije nužno uvjeren da je Crozierov asistent nadnaravno biće, ali apsolutno je uvjeren da su muškarci poput Jopsona razlog iz kojeg priče o nadnaravnim bićima uopće postoje.
Čekajući pred uredom svog šefa, Edwardove misli su, kao što to često čine, odlutale u iznimno zabranjenom smjeru; u smjeru plavo-zelenih očiju i staloženih osmijeha.
Kao prizvan, Jopson se pojavio iza Neda, oboružan šalicom kave za Croziera. Sudeći po Jopsonovim podočnjacima i skoro savršeno skrivenom izrazu brige na njegovom licu, irska kava. Crozier se znatno bolje nosio s odsutstvom direktora nego s njegovim prisutstvom, i očito je došlo vrijeme da svi moraju platiti za svoj privremeni mir. U boj. Jopson ga je pozdravio kimanjem glave, i otvorio vrata ureda.
-----
"Gospodine Crozier, moram priznati da mi nije nužno... jasno u čemu je problem?" Ned je uspio istisnuti iz sebe kada je postalo očito da će se Crozierov "brifing" sastojati isključivo od sadržaja maila, uza dodatak "Ne zaboravi putovnicu. Prokleti Brexit."
Postaviti pitanje koje bi moglo biti protumačena kao preispitivanje šefovog mišljenja o cjelokupnoj situaciji loša je opcija, ali barem marginalno bolja od neznanja, s obzirom da se je Nedov opis posla za dolazeće dane i dalje sastojao isključivo od izjave "Spasi što se spasiti da." Tip zadatka koji je znatno otežan kada nemaš blagog pojma što se uopće zbiva, a kamoli kako popraviti tu navodno groznu situaciju.
Crozier ga je umorno pogledao, prepuštajući riječ svom asistentu. Jopson je uskočio s karakterističnim nivoom vedre kompetentnosti.
"Dakle, gospodine Little, Sir John je proveo svoje bolovanje u potrazi za idealnom novom lokacijom - mjesto odakle bi on i Lady Jane mogli sudjelovati u radu firme preko telekonferencije, i gdje bi mogli započeti novi HQ radi širenja našeg tržišta." Jopson je počeo objašnjenje, ali Crozier ga je prekinuo.
"Vikendica, Jopsone, čovjek je tražio vikendicu i naišao na online ponudu koja je bila primamljiva i vremenski ograničena. Sir John me i dalje uvjerava da je mladi gospodin s kojim je razgovarao netko kome se može vjerovati, što je očito razlog iz kojeg je John bio spreman platiti značajan dio ukupne cijene unaprijed. Kako bi osigurao lokaciju."
Aha. Ta sitnica bila je detalj koji je nedostajao u Nedovom shvaćanju situacije, ali sada je sve postala iznimno, bolno jasno. Direktor je nabauljao na nekog zlatoustog internetskog prevaranta nekretninama i potpuno pao na njegovu ponudu. Prema Crozierovom izrazu lica, koristeći budžet firme. Bez razgovora s kolegama. Ili barem bez razgovora s Crozierom.
"No da... Izgleda da je odluka donesena još prije nekoliko dana, nakon što je prigovarao o tome kako kišovito vrijeme utječe na njegovo koljeno. Ne pitaj me kako je idući logični korak bio kupiti kuću u Hrvatskoj preko iznimno sumnjive holding firme. Kako god, Sir John je uvjeren da će kuća istovremeno služiti kao vikendica i odlična nova lokacija za širenje firme. Kladio bih se da mu je ona ulizica Fitzjames masirao ego čim je izlanuo tu idiotsku ideju, i gle kako smo sad zaglibili."
Crozier je uzdahnuo i naslonio se na svoj radni stol. Edward se nije mogao oteti dojmu da je njegov šef ostario nekoliko godina preko vikenda. A stvari su taman počele ići u boljem smjeru - dok je upravljao firmom manje je pio, a ime Franklinove nećakinje gotovo uopće nije palo. Tim napretcima sada je očito došao kraj, barem sudeći po Crozierovom umoru, i po činjenici da je spreman prepustiti ovaj zadatak Nedu.
"Gospodine Little, avionsku kartu, adresu hotela i sažetak današnjeg mitinga ću vam poslati do danas popodne. Ako želite mogu vam proslijediti i sve daljnje informacije koje imam." Jopson, koji je očito nekako već spremio detaljan info-paket koji će spasiti Nedove živce i posao, uputio mu je osmjeh.
"Hvala, Jopsone." Ned je uzvratio osmjeh, gledajući uJopsona s divljenjem. Zatim je odmah počeo preispitivati predstavlja li to primjereno ponašanje na radom mjestu.
"Dakle, gospodo, budite spremni za sve. Sir John je bio u kontaktu s mladim gospodinom koji se nazvao CEO-om te firme. Taj gospodin Ugriz, Mađar ako se ne varam, bi vam trebao biti na raspolaganju. Pregledajte papirologiju, katastar, stanje legalizacije, samu lokaciju."
Crozier ih je dugo pogledao.
"Ali iskreno? Bit ću ugodno iznenađen ako ta zgrada uopće postoji."
---
"Ovo je najmanji avion u kojem sam ikada bio." Ned se odlučio za prigovor umjesto za izjavu o tome koliko ga rondanje tog aviona zanrinjava, ili o tome koja je vjerojatnost da uopće neće stići do Hrvatske.
Jopson ga je očito progledao.
"Bez brige, gospodine Little, ova ruta je kratka, problemi i nezgode su, statistički gledano, iznimno rijetki. Još malo pa ćemo sletjeti."
"Ah... Jopsone, zapravo sam vas mislio nešto pitati. Već duže vrijeme. Pošto ćemo provesti... duže vrijeme... zajedno. Pa sam htio pitati, ne, ponuditi. To jest... hoću reći da me možete slobodno zvati Edward. Ako želite. Naravno, samo ako želite. Ali. Bilo bi mi drago."
Jopson mu je uputio još jedan od tih osmijeha koji su Nedu postali toliko dragi.
"Naravno, gospodine Little. Edward. Bilo bi mi drago. Možete... možeš me zvati Tom."
Unatoč nelagodi koja automatski dolazi kada ponudiš tikanje kolegi s kojim radiš već tri godine, i kojeg sve te tri godine gledaš s mješavinom divljenja i zavisti, Edward je osjetio kako mu je pao kamen sa srca.
Možda ovaj boravak u Hrvatskoj ipak neće biti toliko grozan, iako Edward nikada nije bio velik ljubitelj ljetnih temperatura. Ni zimskih, iskreno. Proljeće je uvijek problematično radi peludi. Možda bi on i Tom mogli otići na službeno putovanje na jesen... naravno, kiše bi mogle otežati situaciju.
Avion je u tom trenutku započeo slijetanje i eksponencijalno pojačao rondanje, što je vrlo efikasno prekinulo taj tok misli, hvala bogu.
---
U trenutku ludila na koji nije bio nimalo ponosan, Ned je na recepciji pomislio kako bi bilo kada bi bilo došlo do greške s bookingom, kada bi on i Tom morali dijeliti sobu. Na sreću, recepcionerka im je pružila ključeve za njihove sobe prije nego li je uspio zamisliti išta više od toga kako obojica navečer pred ogledalom zajedno peru zube. I ta pomisao bila je dovoljno intimna da mu se je zamutilo pred očima.
Ako kuća koju je Sir John kupio ne postoji, barem možemo otići prije nego takve misli o Jopsonu mogu postati još veći problem, Ned se pokušao utješiti.
Miting s gospodinom Ugrizom bio je dogovoren za rano popodne, poslovni ručak u lokalnom restoranu koji im je predložio u jedinom mailu koji su uspjeli razmijeniti s njime. Kada su došli u restorana, Tomov pogled laserski je pregledao sve, od klijentele, preko šanka i opreme, sve do konobara. Nije morao ništa reći, kratko je pogledao Edwarda i bilo je jasno da mu se situacija ni najmanje ne dopada. Dojam se nije poboljšao kada im je jedan od konobara, mišićav momak s najgorom bradom koju je Edward ikada vidio (uključujući brojne vlastite pokušaje) i cigaretom iza uha, mahnuo u smjeru slobodnog stola i dubokim glasom samo rekao "Tamo."
Prije nego li su uspjeli odlijepiti svoje jelovnike sa stola, prekinuo ih je mlad, štakorlik muškarac crvenkaste kose. Predstavio im se, s očitim britanskim naglaskom: "Dobar dan gospodo! Mora da ste vi Johnovi zaposlenici! Tako mi je drago da vas je uspio nagovoriti da posjetite njegov novi dom prije nego zgrada postane toliko slavna radi svoje ljepote da nikada nećete imati mira! Ja sam Kornelije Ugriz, prodavač nekretnina, iz Mađarske sam, razumije se, i otkako sam ovdje sam našao neke od najboljih ponuda u čitavoj Dalmaciji! No, gospodo, ako vas dvojica," Ugriz ih je proračunato pogledao, "imate interesa za ljetnu kuću, ili novi stan, slobodno mi se obratite i rado ću srediti nešto za vas dvojicu."
Namignuo im je, i prije nego što su se uspjeli snaći viknuo prema šanku:
"Sol! Rundu rakije za gospodu! Vrijeme je da razgovaramo o biznisu."